Postoje stvari koje radiš da se pripremiš za porod, učiš, otkrivaš, osnažuješ se.
I onda rodiš iz nekog prastarog resursa za koji nisi ni znala da postoji ili si ga tek nedavno nagovijestila kroz tu pripremu i vraćanje sebi i kontakta sa ženama koje znaju da možeš.
Dojenje je prirodno, dijelom vrlo intuitivno, ali je i vještina koju treba naučiti.
Postoji ona priča o ženki gorile u zoološkom vrtu u Ohiju.
Rođena je i odrasla u zatočeništvu, zatrudnjela je i rodila bebu. Na dan kada je rodila, nije znala što učiniti. Nikada nije vidjela drugu gorilu koja doji i nije imala pojma o dojenju. Nažalost, beba gorile nije preživjela.
Kad je ponovno donijela mladunče na svijet, njen čuvar nazvao je La Leche League i dojilje dobrovoljke odlazile su u zoološki vrt da doje svoje bebe pred trudnom gorilom. Mama gorila je gledala, oponašajući pokrete korak po korak sve dok, uz gotovo čujan uzdah olakšanja nije pogledala na svoja prsa i prvi put vidjela svoju bebu kako se sretno hrani.
Da bi dojila trebaju ti drugi. Treba ti ta socijalna komponenta. Netko od koga ćeš učiti, tko će ti pokazati kako se doji, kako postaviti bebu na dojku, koliko često dojiti, što raditi, a što ne raditi kako bi dojenje funkcioniralo.
Onda, netko tko će ti pomoći i brinuti se o tebi da možeš ‘samo dojiti’.
I na kraju netko tko je emocionalno tu za tebe, jer vratiti se iz ubrzanog muškog društva i dati si ‘dopuštenje’ za biti u trenutku sa svojom bebom nije uvijek lako.
Odvojili smo se od svojih plemena. Za postpartum ga moraš opet stvoriti. Nađi svoje ljude i dopusti im da budu uz tebe
doulavanda.com 